Novosti

Objavljeni laureati ovogodišnje Diskografske nagrade Porin za životno djelo 01.04.2010.

Na PRESS konferenciji 30.03.2010. u dvorani Hrvatskog društva skladatelja objavljeni su laureati ovogodišnje Diskografske nagrade Porin za životno djelo. To su:

• Pavle Dešpalj
• Stipica Kalogjera
• Vojno Kundić
• Julije Njikoš

PAVLE DEŠPALJ

Akademik Pavle Dešpalj, dirigent, skladatelj i pedagog, rođen 1934., glazbenik je izrazito autorskog profila, ne samo po svojemu skladateljskom opusu, nego i po izvedbenim dirigentskim dosezima koji su ga u fokus javne pozornosti doveli netom nakon diplome na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Od tada do danas njegova umjetnost desetljećima intenzivno živi pred hrvatskom i međunarodnom publikom kroz žive izvedbe i studijske snimke zabilježene na više albuma u domovini i inozemstvu, a za koja je primio nekolicinu Porina. Točke koje su pokretale njegovu karijeru predstavljali su Simfonijski orkestar Hrvatske radio televizije i Zagrebačka filharmonija čiji je bio šef dirigent, Simfonijski orkestar i Opera u Orlandu na Floridi gdje je bio na dužnosti glazbenog direktora i dirigenta te Tokyo Geidai Filharmonija i Tokijsko nacionalno sveučilište za lijepe umjetnosti i glazbu, gdje je također bio dirigent, odnosno profesor, sada s počasnim statusom professor emeritus. U Zagrebu je djelovao kao profesor na Muzičkoj akademiji, osnovao je zadarske Glazbene večeri u Sv. Donatu, bio je glazbeni ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara, gost dirigent HNK Zagreb i gost dirigent uglednih europskih i svjetskih orkestara, poput Pittsburškog simfonijskog orkestra, Londonske kraljevske filharmonije, Mozarteum orkestra u Salzburgu, Budimpeštanske filharmonije i brojnih velikih ansambala u Europi, Rusiji, Tajvanu, Južnoj Koreji, Japanu i Sjedinjenim Američkim Državama. 

Izuzetnom umjetničkom životopisu Pavla Dešpalja, potpredsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, pripada rad s mladim glazbenicima u Hrvatskom komornom orkestru te Varaždinskom, Zadarskom i Splitskom komornom orkestru čiji je počasni šef dirigent, a u primjeru splitskog ansambla, njegov umjetnički ravnatelj. 

Sretan i ujedno rijedak spoj stvaralačkog i izvedbenog talenta kojima je stvarao moćan međusobni odnos povjerenja dirigenta i orkestra, izdigao ga je na mjesto umjetnika čije zasluge u oblikovanju najviših dosega hrvatske kulture našega vremena imaju dvosmjerno značenje. Jedno je vezano uz stalnu promociju djela hrvatskih skladatelja, među kojima se osobito ističu partiture Stjepana Šuleka, maestrova učitelja, a drugo je takozvani „željezni“ simfonijski repertoar sa skladbama klasičnih glazbenih vrijednosti i proporcija. Upravo to kreiranje najrazličitije stilske literature, u rasponu od velikih orkestralnih, vokalno-instrumentalnih do komornih gudačkih sastava govori o umjetničkoj cjelovitosti maestra Dešpalja. Po opsegu, važnosti i dosljednoj provedbi umjetničkih načela, ta cjelovitost postaje osobito istaknuta kada joj se doda stvaralački opus, njegova vlastita djela, koja su, po sažetosti opusa i prepoznatljivosti rukopisa, markantni dio suvremenog hrvatskog skladateljstva.

Portret nositelja Nagrade Porin za životno djelo, akademika  Pavla Dešpalja, time je zaokružen kao izuzetan primjer životne posvećenosti fenomenu glazbene interpretacije i intimnom činu stvaranja nove glazbe.   

     Sanja Raca



STIPICA KALOGJERA

Šturi enciklopedijski podaci kažu: "Rođen je 24. svibnja 1934. u Beogradu. Završio Medicinski fakultet u Zagrebu. Violinu učio u Muzičkoj školi Vatroslava Lisinskog. Trubljač i član Plesnog orkestra Radio - televizije Zagreb od 1958. godine. Sklada zabavne melodije, scensku i filmsku glazbu; autor je brojnih aranžmana. Djela mu se odlikuju bogatom invencijom, originalnim harmonijskim rješenjima i funkcionalnom instrumentacijom. Od 70-ih se sve viša bavi aranžiranjem i produkcijom gramofonskih ploča. Dobitnik je brojnih nagrada.

Glavni šlageri i šansone su: Ti si moja obala, Obećaj mi to (Zajedno), Krovovi, Ti, koju ne poznam, Poslije kiše dolazi snce, Bit ćeš uvijek moja, Adrese moje mladosti, Tvojih pola sata, Ča je bilo tega više ni, Ponoćno sunce, Sunce djetinjstva, Vino i gitare, Dolina mog djetinjstva, Tvoje lice...

Premda je kao skladatelj prepoznat prije starijeg brata Nikice, tada već renomiranog producenta i bendlidera - Ti si moja obala donijela mu je nagradu stručnoga žirija na Zagrebu 60, godinu ranije nego je Nikica sa Sombrerom i Trijom Tividi osvojio svoje prvo diskografsko zlato - mirni čovjek Stipica, različito od prodornog kuma domaće estrade, tražeći svoj životni akord našao ga je u aranžiranju i produciranju, disciplinama koje vam u pravilu čuvaju mjesto u sjeni kompozitora ili pjevačke zvijezde. Njegov izlazak na scenu svodio se na ulogu samozatajnog dirigenta festivāla ili ansambala za koje je pisao.

S jedne strane glazbena erudicija i talent, a s druge smisao za racionalno i organizirano, vrlo brzo ga pozicioniraju u sam vrh diskografske produkcije pa je od prvih ploča za legendarni kvartet 4 M (Diana, Buona sera, You Are My Destiny, The Great Pretender, snimke iz veljače 1959. su među onima što konkuriraju da ih nazovemo prvim rock zapisima kod nas) do danas, dakle kroz punih 50 godina, potpisao na preko tisuću diskografskih naslova. Gotovo isto toliko ih je i aranžirao. Samo u Croatia Recordsu postoji fundus s nešto više od 85 sati njegovih aranžmana zabilježenih na raznim nosačima zvuka!

Stipičin rukopis raspisan od bigbandovskog drivea u vlastitim Krovovima do simfonijskog sinemaskopa u Što to bješe ljubav postao je  svojevrsni state of art aranžerske profesije u našoj pop glazbi. Sama biografija nam otkriva kako su mu zvuk violine i trube jednako bliski i moglo bi se reći da je u svojoj dugoj umjetničkoj praksi znao uzeti najbolje od oba svijeta. Vezan uz mlade, gotovo koliko i uz pjevačke legende, 50 godina ne dovodeći u pitanje svoj renome i visoke profesionalne standarde, doživljavamo ga kao hrvatskog ekvivalenta američkom muzičkom velikanu Quincyju Jonesu.

            Siniša Škarica



 VOJNO KUNDIĆ

Vojna Kundića gotovo bismo mogli nazvati Stipicom Kalogjerom diskografske, uredničke profesije.

Rođen 10. travnja 1946. u Zagrebu, završivši usporedo gimnaziju i  glasovir (u muzičkoj školi Pavao Markovac), nastavlja studirati na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u klasi profesora Darka Lukića. Ali, ni glasoviti Griegov a-molski i Beethovenov c-durski koncerti za klavir i orkestar (izvodi ih tijekom studija), ni solistički diplomski sa zahtijevnim dvosatnim programom Bacha, Chopina, Beethovena, Papandopula i  Debussyja (1970), ni postdiplomski s izazovnom Lisztovom h-mol sonatom i atraktivnom klavirskom suitom Modesta Petroviča Musorgskoga Slike s izložbe (1972) nisu zadržali novopećenog "magistra klavira" pod reflektorima slave, na pragu obećavajuće karijere. Odabrao je Kundić pozadinsko brušenje umjetnosti najprije ulogom pedagoga i nedugo potom, od jeseni 1973., urednika zabavne redakcije u tada najmoćnijoj diskografskoj kući u ovom dijelu Europe - Jugotonu.

Od samog početka zabavnjaci i rokeri pitali su se s dozom respekta i čuđenja otkud jednom visoko školovanom glazbeniku želja (a zločesti bi rekli i želudac), da se s akademskih visina spusti u estradni vašar! Naravno, odgovor bi se mogao naći u onoj: postoji samo dobra i loša glazba. I mada je to notorna činjenica, Vojnovi su argumenti bili puno uvjerljiviji: naprosto je volio pop glazbu i definitivno nije podnosio zasljepljujuća svjetala pozornice!

Diskografski otkriti nove talente poput Zrinka Tutića, Mate Došena ili Dina Dvornika, služiti Bijelom dugmetu, Novim fosilima, Srebrenima krilima ili Magazinu, Oliveru i Miši, Gabi, Arsenu i Terezi, surađivati s Kalogjerama, Mihaljincem, Kabiljom, Runjićem, Novkovićem, Dujmićem ili Huljićem; živjeti s glazbom a ne izlagati se i popuštati svojevrsnom teroru uspjeha postalo je njegov modus vivendi!

Potpis Vojna Kundića na tisućama izdanja, kojega su sa strahopoštovanjem otkrivali svi oni što su sanjali trenutak slave urezan u komadu sjajnog vinila, bio je njegov privilegij, ali ujedno i izdajnički faktor koji mu nije dopustio da kroz svoje trideset i tri diskografske godine u potpunosti tiho prošeće onkraj zvijezda. Prošutio je on i pohvale i pokude, velike, milijunske uspjehe i mizerne naklade, otkrića i promašaje. Sve ga je to pratilo, kako se ono danas često kaže, po defaultu, kako već profesija i život nalažu, ali duga, poštena karijera urednika u zlatnom dobu diskografije na koncu zaslužuje da je bar na tren otkriju svjetla reflektora od kojih je tako uporno bježao.

       Siniša Škarica




JULIJE NJIKOŠ

Julije “Gyula” Njikoš  rođen je 9.travnja 1924. godine u Osijeku.

Od najranije mladosti bavi se glazbom, još kao dječak počeo je svirati tamburicu, te mu se početak karijere vezuje uz nastupe u orkestru osječkih grafičara “Tipograf”. Već sa 22 godine postao je i dirigent i “spiritus movens” orkestra. Osnivač je tamburaškog orkestra Radio Osijeka, na kojem je od 1951. godine urednik narodne glazbe.

Od 1954. godine dirigent je i umjetnički voditelj tamburaškog orkestra u sklopu Slavonskog tamburaškog društva “Pajo Kolarić”, jednog od najuglednijih i najkvalitetnijih amaterskih glazbenih društava u bivšoj državi.
Tamburaški orkestar “Pajo Kolarić” održao je pod dirigentskom palicom Gyule Njikoša nebrojene nastupe u Hrvatskoj, u zemljama bivše Jugoslavije, ali i širom svijeta, od europskih država pa da Kanade i SAD-a, gdje je prvenstveno nastupao za hrvatske iseljenike.

Godine 1961. društvo “Pajo Kolarić” osniva Festival tamburaške glazbe u Osijeku, na inicijativu upravo Julija Njikoša, koji do dan danas, pola stoljeća kasnije, obnaša funkciju predsjednika Programskog umjetničkog savjeta festivala.  
Skladao je brojna djela za tamburaške orkestre, tematski prvenstveno vezana uz rodnu Slavoniju i Baranju, između ostalih Slavonska rapsodija,  Šokačka predigra, Baranjska rapsodija, Bunjevačka grana i brojna druga, dan danas često izvođena na živim nastupima ali i emitirana u programima radio postaja.

Posebno poglavlje u karijeri g. Njikoša predstavlja njegov rad na istraživanju nacionalne baštine i tradicijskih pjesama. Tijekom sedamdeset godina posvećenosti istraživačkom radu zapisao je oko 4.000 narodnih pjesama, kola i poskočica, kao i priča iz narodnog života.

Muzikološki rad g. Njikoša objavljen je u desetak stručnih i dragocjenih knjiga, poput  Kad zapiva pusta Slavonija (1954.), Slavonijo – zemljo plemenita (1970.), Pjesme i plesovi iz Baranje (1974.), Sa slavonskih sokaka (1979.), Sa slavonske ravni (1986.) – u kojima je objedinjena i sačuvana za budućnost glazbena baština prvenstveno Slavonije i Baranje.
Njegov istraživački muzikološki rad reflektirao se i u nebrojenim emisijama Radio Osijeka, gdje kao urednik, novinar i glazbeni kritičar, ogromnim brojem emisija i radijskih reportaža spasio od zaborava mnoge tradicijske običaje i narodne pjesme Slavonije i Baranje.

Nagradu Grada Osijeka za životno djelo dobio je 1999. godine, a nagradu za životno djelo nagradu dobio je i 2003. godine od Osječko-baranjske županije.

Kao glazbenik, skladatelj, dirigent, muzikolog, istraživač, glazbeni kritičar i novinar, Julije Njikoš, legendarni „Gyula“, u svojoj prebogatoj karijeri bio je prvenstveno vezan uz glazbeni život istočne Hrvatske, no upravo je nemjerljiv njegov doprinos  i nacionalnoj kulturi, jer upravo dragocjenim i predanim radom stručnjaka i entuzijasta poput Julija Njikoša čuva se i pohranjuje, ali i stvara nacionalna baština, na kojoj će naći svoju inspiraciju budući naraštaji hrvatskih glazbenika.
Za njegov neizmjeran doprinos hrvatskoj glazbi Institut hrvatske glazbene industrije i Upravni odbor Diskografske nagrade PORIN dodjelju Juliju Njikošu PORIN za životno djelo 2010. godine. 

     Siniša Škarica